Ponesi trepavice kada ideš u prirodu
Sunce zna da bude ljutito onih dana
Kada ljudi izađu iz pećina
poremete se stavovi o Vremenu...
Mi smo ti, koji radije pamtimo Njegoša
po Gorskom Vijencu i istrazi poturica
Nego po Noći Skupljoj vijeka...
Ljudi moji
U priči se Vuk uplašio ožiljka koji pravi ogrlica
U pjesmi se Ratnik radovao smrti
U bajci je Princeza strpljiva
A kod nas sve manje priče, pjesme, bajke
Muk rasprostire svoju šatru
na stubovima svakodnevice...
“Ti si mlad jošt i nevješt, vladiko!
Prve kaplje iz čaše otrovi
najgrče su i najupornije.
O da znadeš što te jošte čeka!
Sv'jet je ovaj tiran tiraninu,
a kamoli duši blagorodnoj!
On je sostav paklene nesloge:
U nj ratuje duša sa tijelom,
u nj ratuje more s bregovima,
u nj ratuje zima i toplina,
u nj ratuju vjetri s vjetrovima,
u nj ratuju živina s živinom,
u nj ratuje narod sa narodom,
u nj ratuje čovjek sa čovjekom,
u nj ratuju dnevi sa noćima,
u nj ratuju dusi s nebesima.
T'jelo stenje pod silom duševnom,
koleba se duša u tijelu.
More stenje pod silom nebesnom,
koleblju se u moru nebesa;
volna volnu užasno popire,
o brijeg se lome obadvije.
Niko srećan, a niko dovoljan,
niko miran, a niko spokojan.
Sve se čovjek bruka sa čovjekom:
gleda majmun sebe u zrcalo!”