Zapisi iz Šume Striborove: February 2012

25 February 2012

Meditacija

Želim da te vodim u Jerusalim
Ne ovaj obični
Ovozemaljski

Želim da ti pokažem Jerusalim
Onakvog kakvog ga zamišljam
Nebeskog
Čak na neki način
I Vizantijskog

Samo tebi

04 February 2012

Poezija nije izbor
to je bijeg
sklapanje kockica svakidasnjice
i pravljenje mozaika
koji nikada ne izgleda lijepo
ako smo mu blizu

Prava
ili ona koju bi mi da je prava ljepota
dobija se tek kada
dodamo malo magle
kad nam se pogled zamuti...

»Dužnost nam je da sledimo maštu bar koliko poštujemo očiglednosti realnog sveta od kojih živimo. Jer, istina ima najviše izgleda da bude negde gde se naša mašta i tuda realnost ukrštaju ...«

B. Pekić: Atlantida naših nada, esej

Subscribe to: Posts (Atom)

She

She may be the face I can't forget
The trace of pleasure or regret
May be my treasure or the price I have to pay
She may be the song the summer sings
May be the chill the autumn brings
May be a hundred different things
Within the measure of a day

She may be the beauty or the beast
May be the famine or the feast
May turn each day into a heaven or a hell
She may be the mirror of my dreams
The smile reflected in a stream
She may not be what she may seem inside her shell

She who always seems so happy in a crowd
Whose eyes can be so crowded and so proud
No one's allowed to see them when they cry
She may be the love that cannot hope to last
May come to me from shadows of the past
But I'll remember till the day I die

She may be the reason I survive
The why and wherefore I'm alive
The one I'll care for through the rough in many years
Me, I'll take her laughter and her tears
And make them all my souvenirs
For where she goes I've got to be
The meaning of my life is she
She
She

“Bože dragi, koji sve upravljaš,
koji sjediš na prestol nebesni
te mogućim zažižeš pogledom
sva svijetla kola u prostoru;
ti, koji si razvijâ prašinu
ispod tvoga trona svijetloga
i nazvâ je tvojim mirovima,
te si prašak svaki oživio,
nasijâ ga umnijem sjemenom;
ti, te knjigu držiš mirobitnu,
u koju su sudbe upisate
mirovima i umnim tvarima,
koji si se milosno sklonio
djelatelne oživit členove
malom mravu kâ gordome lafu, -
provedri mi više Gore Crne,
uklon' od nje munje i gromove
i smućeni oblak gradonosni!
...
Što je čovjek? Kâ slabo živinče! “

Andrić je čudo...

Mnogo samuješ i dugo ćutiš, sine moj. Zatravljen si snovima, izmoren putevima duha. Lik ti je pognut, a lice blijedo, duboko spuštene vjeđe i glas kao škipa tamničkih vrata. Iziđi u letnji dan, sine moj!

- Šta si video u ljetnji dan, sine moj?

- Vidio sam da je zemlja jaka, nebo vječno, a čovjek slab i kratkovjek.

Vidio sam da je ljubav kratka a glad vječna

- I šta si, sine moj, video u ljetnji dan?

- Vidio sam da je život stvar mučna, koja se sastoji od nepravilne smjene grijehova i nesreće, da živjeti znači slagati varku na varku.

- Hoćeš da usneš, sine moj

- Ne, oče, idem da živim.

Ljudi u nasim godinama
ulaze u ljubav oprezno,
kao neplivaci u plitku vodu,
kao politicari u kombinacije,
iz cistog straha od ponovnog voljenja,
iz nesigurnosti,
a oni su zanate ljubavi
vec dobro izucili
i mogli bi biti od slatke
pouke neiskusnima,
no ostace zavatreni
a sigurni i uspravni na ulici, medj ljudima,
samo ce u hladnim nocima,
sami i prepoznati odjednom,
izaci na zacudjen sneg
i glasno zaplakati.

Ћирилична патња

А ја што ћу, али са киме ћу?
Мало руках, малена и снага,
једна сламка међу вихорове,
сирак тужни без нигђе никога...
Моје племе сном мртвијем спава,
суза моја нема родитеља,
нада мном је небо затворено,
не прима ми ни плача ни молитве;
у ад ми се свијет претворио,
а сви људи паклени духови.

ПП Његош

Zapisi iz Šume Striborove

25 February 2012

Meditacija

04 February 2012

Mozaik

Zamorče

Gita says: