BIJELA PJESMA

Dok se dan bijelio,

Susreo sam poznatu,

Meni dragu osobu sa bijelom kosom

U bijelom mantilu

U Bijelom gradu,

Pokrivenom bijelim pokrivačem

Nasmijala se svojim savršeno bijelim zubima

Skinula bijelu rukavicu da bi me pozdravila

Otišli smo u kafić "Bijeli Dvori"

I pili bijelu kafu

(Kod mene, u sjećanjima, varakina vremena nije uspjela ništa da izblijedi, osim možda par vlasi na glavi. Ni jedan detalj... ni njeno tugovanje za mnom, ni moje tugovanje za njom. Znao sam joj imena članova porodice, raspored soba, cijenu taksija do njene kuće (često jedva skupljen novac), neke njene prijatelje nisam podnosio, neki su postali i moji. Pamtim sva slaganja, sve sukobe, i hladnoću i toplotu. Znam tačno koliko puta smo se međusobno povređivali, a koliko smo značili jedno drugom jako. I tako, slika za slikom, detalj za detaljem, sve je tu...)