Na ispucalom asfaltu
Pronalazim tragove koji vode kući
Upereni farovi automobila
Mijenjaju boju mojih očiju
Prolaznike ne vidim
Čujem samo bat njihovih koraka
U prolazu okrznem ramenom sjećanje
I jako me zaboli
Polusrušena crkva mi se osmjehuje
I pokušava da mi skrene misli
Uzalud...
Putanja se previše jasno vidi
Trudim se uhvatim korak sa Mjesecom
A on umire od smijeha gledajući moje posrtanje
VEČERAS ĆU DA PRIZOVEM NJEGOVO POMRAĆENJE
Ići ću
Nije važno kako
Odustati ne mogu sad
Sad, kad sam tako blizu
I evo me kući
Stigao sam živ i zdrav
Poslije kraćeg pozdrava
Majka mi pokazuje
Svog novog i boljeg Sina
No comments:
Post a Comment