Tarini

Priča o karmi i o okajavanju grijehova iz naših prošlih života, pradjedovkih grijehova, tog krsta kojeg nosimo na svojim leđima nije nimalo naivna tema. Kada se sastavi gomilu stvari da ne valja, da ne ide, da nam se kao „slučajno“ dešavaju loše stvari, samo su neko ogledalo, koje smo zaboravili i koje nam je pogled pao. Nema slučajnosti. Nema okolnosti. Sve što dobismo, to i zaslužismo, dal’ u ovom ili prošlom životu, ili su to naši preci nama zaslužili, to stvarno nije relevantno. Ovdje smo da se pročistimo i da probamo da se oslobodimo što više tog tereta koji nas sprečava da se kasnije što više uzdignemo i vinemo put nebesa. Naše nevjerovanje u Božansko proviđenje ide do nevjerovatnih granica. Često ga nismo ni svjesni. Svako naše nezadovoljstvo je u stvari neka vrsta ljutnje na Boga zbog onoga šta nam je zaplanirao. I tako iz dana u dan, naše nezadovljstvo se povećava. Izgubili smo iz vida činjenicu da je svrha našeg bivstvovanja dostizanje čistoće... I ono stvarno ne mora uopšte da bude prijatno.

Sad sam se već previše uozbiljio i krenuo da pričam o jako krupnim stvarima.(čemu sam inače po prirodi sklon, a čega bi trebalo polako da se oslobađam). To mi uopšte nije bila namjera, nego se nekako tako namjestilo. Razlog ovog pisanja je potpuno drugačiji. Htio sam da ukažem na stvari koje su u stanju da potpuno pomjere tok misli, koje su u stanju da u najvećoj depresiji, najvećem čemeru koji osoba zna da doživi izmame osmjeh, probude sreću.

Postoji oblik Božanske Majke koji se naziva Tara. Kćerka Himalaja, tako je zovu u Indiji. Ona koja je u stanju da premosti kompletan okean neznanja, iluzije, patnje, sve onoga u čemu mi grcamo. Molitve upućene Tari su nešto što kod čovjeka budi osjećanje pripadanja svijetu. Pripadanja Majci. Nešto što će od nas napraviti srećnu djecu sklupčanu na krilu Božanske Majke. Tamo gdje je uvijek toplo. Tamo gdje nismo slabi i gdje se ne bojimo uopšte. Potpuno sigurni...

Postoji još jedna Tara. To je moje malo kumče. Ona je takođe Božanska iskra posebne vrste. To je neko ko je u stanju da jednim svojim osmjehom otjera sve nervoze i svaku brigu. Činjenica da je Tara naučila kako da eskivira prag na vratima i da je naučila da trči potpuno opušteno, odmah postaje bitnije od svih ljubavnih jada, od svih neplaćenih računa. Zar može postojati nezadovoljstvo u trenucima kada te pogleda svojim predivnim kestenjastim očima i pruži ruke ka tebi da je uzmeš.

U Indijskoj Astrologiji, iz iste kuće se posmatraju i djeca i molitve. Dvije stvari koje će uvijek da vrate razum tamo gdje mu je mjesto. Dvije stvari zadužene za našu osjećaj sreće i radosti. Dvije stvari jedino vrijedne žrtve i odricanja. Ruke sklopljene u molitveni položaj. Ili u rukama dijete. Ima li išta Svetije na ovom svijetu?

P.S. Zaboravio sam da kažem da se iz te iste pete kuće posmatra i naša budućnost.... kojoj se svi radujemo i željno očekujemo

Posvećeno Tari... Majci i Djetetu

Om Ekajataye Namah