Kriza identiteta kod polarnih medvjeda

Polarna svjetlost

Rastapa se, tražeći smisao

I raspravljajući se

S bijelim medvjedima

Koji vremenom popuštaju

I zatvaraju oči pred prizorom

Bljesak

Potamnio im je vid

U trenutku kada je sve

izgledalo savršeno

Svjesni činjenice da

Nikada ne bi izdržali

Konstantnu svjetlost

Pomirili su se sa sudbinom

I u toku dana

ostajali u svojim pećinama

A za vrijeme noći izlazili

I na oštrom ledu ranjavali

Svoje ogromne šape

U potrazi za fokama

Kojih je iz dana u dan

Bilo sve manje i manje...

Ali oni su znali pravu istinu:

Svjetlost je ono što nosiš u sebi

I ne zavisi od okruženja u kojem si...

Pošto sam ugledao

Blijedi sunčev zrak

I ja sam napustio utočište

Krenuo preko blatnjavih staza

Putujući u koloni

Zajedno sa ostalima

Znajući da im ne pripadam...

Magla se mukotrpno penje

Uz strme litice

Mutna voda, blato oko mene

Prljave slike lome se o glavu

Bezbroj puteva

Putokaza

Prečica

objašnjenja

Pogrešnih upustava

Sve u nadi da ću doprijeti

Do iskonskog Svjetla...

Uzalud.

Nikada nijesam isčitao do kraja

Čarobnjaka iz Oza...

Najviše bih volio

Da jutarnja kafa,

Jaki dim jeftine cigare

I neobavezna priča sa dragom osobom

Može da izbriše dio stvarnosti

Pa makar to bila i šizofrenična halucinacija

Počinje dan...

Natrag u sklonište