Pogrešna literatura

Noćas mi je bilo muka

Prisustvovao sam razgovoru koji ne razumijem

Buncao sam

Neko mi je čitao Bukovskog...

Ubila me morbidnost

(na sreću verbalna)

Mnogo skrivene patetike

Probija moždane opne

I kulja kroz sve otvore

Počinjemo da se gušimo

Umiremo svjesni nesvjesnog

Mijenjanje polova

Ispod zmijske košuljice

Čini da u jednom trenutku

zaboravimo ko smo

Čini da se osjetimo prozvanim

Da riješimo sve anagrame na svijetu

Odlučio sam da više nikada

neću čitati bajke pred spavanje

jer sam saznao (iz pouzdanih izvora)

da je Golijat izmakao Davidovom kamenu

i da živi negdje u brdima iznad moje kuće

otići ću jednom da ga posjetim

Možda

Magnetizam

Stavili su maske
I zakoračili u purpurni sumrak bala...

Kontrast glasne muzike i nježne literature
Prave konfuziju prevelikih razmjera za oboje

Ogromna vezanost
(u početku dobrovoljna)
Počela je da pretvara u okove...

„Hoćeš da plešeš samnom?“
Upita on i zastidje se

Ona
Sigurna u svoje prednosti
Zaigra igru zablude

Veo tajne spušta se na već znano
Bjekstvo iz realnog u još veću realnost...

(Bal je priveden kraju,
Maske sa tugom završavaju
na prašnjavom dnu ormara)

Nervoza vraća stare navike

Ruke se tresu
Cigareta dogorijeva
I potmulo svjetlo monitora
Koje stvara nejasne obrise

Na kraju
Ipak igra
(pa bio je bal, pobogu!)
Učenje na greškama
I mijenjanje klišea...

On i Ona

ON:

Pripalila je cigaretu na svijeći

Prije nego što je uspio doći do nje...

(Jedan mornar je pao mrtav blizu Madagaskara)

Krenuli su da obaraju vlast

Da podignu glas i desnu pesnicu

(Onda je ona spazila predivne čizme u izlogu)

ONA:

Potrošila je sate ispred ogledala

Da bi mu bila lijepa

(Bio je previše gladan da bi išta primijetio)

Bacila je koru od jabuke (cjelokupnu) preko ramena

Da bi izračunala intezitet njihove ljubavi

(on je počeo priču o vitaminima koji se u kori nalaze)

Ali i pored svega

Kada se pogledaju

Kada ruka krene kroz kosu

Kada zajedno posegnu za nečim

Kada nastave jedno drugom misao…

Zakoračili su u Tamni vilajet

„Ko ne uzme – kajaće se

A ko uzme, još će više...[1]“

---

[1] Inače, i u Tamnom Vilajetu, oni, koji su uzeli, kaju se zbog toga što više ne uzeše, koliko se sjećam....

Poklon

Nostalgijom nošen

zaplakao sam se

Nad kamenom...

Uvio sam dušu u celofan

Napravio mašnu i

Poklonio je djevojci

Koja je u tom trenutku

Prošla pored mene.

Sveto Kumstvo

Nas trojica…

Sveto kumstvo

Još jednom smo dočekali zoru, sva trojica rođeni u Maju, sa hroničnim problemima koje nosi rođenje u proljeće. Ladno sam skontao da smo nas trojica đeca sa Velikih Cvijetih Livada. Polen zauzima ogroman prostor u našoj svijesti i pravi neku vrstu izmaglice. Nikad nam slike nisu potpuno jasne. Najzanimljivija od svega je činjenica da nikad ne vidimo isto. Kulminacija kontradiktornosti. Niko od odustaje od svojih stavova. U stanju smo da provedemo sate iznoseći Aksiome, ne teorije. Mi se ne zanosimo teorijama, ničim što treba dokazivati. Naši argumenti su neoborivi, sa sve tri strane. I nevjerovali ili da, komunikacija teče. Nekad agresivno, nekad blago, kao potok koji protiče kroz tu Livadu na kojoj smo rođeni. Ima on i virova, nije samo mirni tok. Ali je čistina vode nepromijenjena. A to je valjda najbitnije. Čelični stavovi koji prave tako jaku trougaonu osnovu da možeš postaviti Dvorac i on će stajati. Ako se može dati neko ime tom temelju to je definitivno KUMSTVO, valjda najveći oblik PRIJATELJSTVA.

KAKO JA USTVARI VOLIM NJIH DVOJICU...

P.S. Nismo baš Musketari, nego i bolji od njih. He, he...

Livada kraj rijeke sanja...

Ushićenost se primjećivala na vrhovima paperja maslačaka koji su pristali da se uključe u koreografiju i odlume savršeno, a sve to saradnji sa povjetarcem, koji je pristao da tek sa trećinom svoje snage stupi na scenu. Sunce se pobrinulo za rasvjetu, potok je sišao sa planine da bi obezbijedio muziku i ozvučenje. Kruži priča da se čak vijekovima spremao za ovu predstavu, gradeći svoj mali kanjon, tačno onako kako je potrebno da bi se dobio određeni akustični momenat.

Majka priroda je savršeni reditelj čitave priče. Ona želi da njih dvoje, koji će doći držeći se za ruke, na pravi način uživaju u šetnji tom livadom. Da spoznaju ljubav, oko sebe, iznutra...

NIN

Posle mnogo pokušaja

Čekić je uspio

Da zapečati sudbinu

Eksera na zidu

Okačio sam sliku

Nasmijan

Tvoju, naravno...

I pao je prvi zavjet:

Na nju prašina svakodnevice

Nikada neće pasti...

Hajde da ispitamo ljudsku otpornost na Vijetnamski Sindrom

Prisjetih se diktata iz engleskog

„Spring has come“

Da li su svi ludi

Ili niko neće da prizna

Da je lišće tek počelo da opada...

Opet sam ispred (ili iza) vremena

Otkucavanje mog biološkog sata je tako

Da nikada nijesam siguran da li je nešto bilo

U prošlosti

Sadašnjosti

Budućnosti?

Prednost ili nedostatak proširene percepcije!?

Držim na nišanu svog dobrog prijatelja

I ispaljujem na njega svoje najjače oružje – UVREDU...

Brihaspati came... Praanam

Om Gurave Namah
Om Parama Gurave Namah
Om Paratpara Gurave Namah
Om Paramešti Gurave Namah

Šta bih ja bez njih (Trio Fantastiko)

HVALA.

Za star i novi lapi, za duks, za farmerke, za debelu zimsku jaknu, za cipele, za sve donešene tanjire hrane donešene u spavaću sobu, dakle, za kuvanje, za hranjenje, za brigu o meni, za poštovanje mojih i najčudnijih odluka, za pozive upućenje Autobuskim i željezničim stanicama, za poglede kroz prozor, da provjere da nisu slučajno klaviri počeli da padaju sa neba, za skuvane kafe, za duge razgovore, za ispjevane pjesme, za namješten krevet, za prave savjete, za zauzimanje za mene kada se to od njih nije očekivalo, za zauzimanje za mene kada je to bilo nezahvalno, za genetsku predispoziciju, za cjelonedeljno traženje kasete Block Out-a po Novom Sadu, za pisma duga toliko da ne staju u običnu kovertu, za putovanje u daleke zemlje iz bajki, za preživljavanje mojih trauma, za radovanje mojih radovanja, za prave riječi u pravo vrijeme, iako mi se tada činilo da pravo vrijeme baš nije (kasnije se uvijek uspostavi da jeste), za palačinke u četiri ujutro, za izbor cipela i odijela na kumovanju, za gomilu svađa, za gomilu zamjerki rečenih direktno u lice (neke priznam, a neke ne, dobro, nećemo sad o tom), za uređenje prostora, za moj način odijevanja, za pozajmljivanje vrijednih digitalnih naprava, za kupovinu istih, za torbe, kozmetiku, za podsjećanje na važne događaje, za vjeru u mene kada ni sam to imao prema sebi, za podizanje sa dna, za ućutkivanje u trenucima kada je Tata mogao da uđe na vrata i vidi mene da sam pijan, za podizanje kredita, za davanje novca, za svađe sa bolničarima, za pretrpljeni stres i duševnu patnju, za iscimavanje, za toleranciju, za "moj" dobar ukus po pitanju odijevanja....

Jooj, ovako bih mogao do sjutra... Prosto, za SVE & SVJA… Bez njih, ko zna gdje bih bio. Uz njih se osjećam nekako bitan. Molim se Bogu da mi djeca povuku gene na tetke...

Tarini

Priča o karmi i o okajavanju grijehova iz naših prošlih života, pradjedovkih grijehova, tog krsta kojeg nosimo na svojim leđima nije nimalo naivna tema. Kada se sastavi gomilu stvari da ne valja, da ne ide, da nam se kao „slučajno“ dešavaju loše stvari, samo su neko ogledalo, koje smo zaboravili i koje nam je pogled pao. Nema slučajnosti. Nema okolnosti. Sve što dobismo, to i zaslužismo, dal’ u ovom ili prošlom životu, ili su to naši preci nama zaslužili, to stvarno nije relevantno. Ovdje smo da se pročistimo i da probamo da se oslobodimo što više tog tereta koji nas sprečava da se kasnije što više uzdignemo i vinemo put nebesa. Naše nevjerovanje u Božansko proviđenje ide do nevjerovatnih granica. Često ga nismo ni svjesni. Svako naše nezadovoljstvo je u stvari neka vrsta ljutnje na Boga zbog onoga šta nam je zaplanirao. I tako iz dana u dan, naše nezadovljstvo se povećava. Izgubili smo iz vida činjenicu da je svrha našeg bivstvovanja dostizanje čistoće... I ono stvarno ne mora uopšte da bude prijatno.

Sad sam se već previše uozbiljio i krenuo da pričam o jako krupnim stvarima.(čemu sam inače po prirodi sklon, a čega bi trebalo polako da se oslobađam). To mi uopšte nije bila namjera, nego se nekako tako namjestilo. Razlog ovog pisanja je potpuno drugačiji. Htio sam da ukažem na stvari koje su u stanju da potpuno pomjere tok misli, koje su u stanju da u najvećoj depresiji, najvećem čemeru koji osoba zna da doživi izmame osmjeh, probude sreću.

Postoji oblik Božanske Majke koji se naziva Tara. Kćerka Himalaja, tako je zovu u Indiji. Ona koja je u stanju da premosti kompletan okean neznanja, iluzije, patnje, sve onoga u čemu mi grcamo. Molitve upućene Tari su nešto što kod čovjeka budi osjećanje pripadanja svijetu. Pripadanja Majci. Nešto što će od nas napraviti srećnu djecu sklupčanu na krilu Božanske Majke. Tamo gdje je uvijek toplo. Tamo gdje nismo slabi i gdje se ne bojimo uopšte. Potpuno sigurni...

Postoji još jedna Tara. To je moje malo kumče. Ona je takođe Božanska iskra posebne vrste. To je neko ko je u stanju da jednim svojim osmjehom otjera sve nervoze i svaku brigu. Činjenica da je Tara naučila kako da eskivira prag na vratima i da je naučila da trči potpuno opušteno, odmah postaje bitnije od svih ljubavnih jada, od svih neplaćenih računa. Zar može postojati nezadovoljstvo u trenucima kada te pogleda svojim predivnim kestenjastim očima i pruži ruke ka tebi da je uzmeš.

U Indijskoj Astrologiji, iz iste kuće se posmatraju i djeca i molitve. Dvije stvari koje će uvijek da vrate razum tamo gdje mu je mjesto. Dvije stvari zadužene za našu osjećaj sreće i radosti. Dvije stvari jedino vrijedne žrtve i odricanja. Ruke sklopljene u molitveni položaj. Ili u rukama dijete. Ima li išta Svetije na ovom svijetu?

P.S. Zaboravio sam da kažem da se iz te iste pete kuće posmatra i naša budućnost.... kojoj se svi radujemo i željno očekujemo

Posvećeno Tari... Majci i Djetetu

Om Ekajataye Namah

Confusion

It is very hard to find
the smallest place in the valley
so quiet that you can hear
even a laugh of the butterfly

(You know the old expression:
"Ain't no sunshine
when she's gone...")

...

However
I think I'm falling apart in love
or falling in love apart

Digi-Tron

Pronašli smo ljubav
i svi srećni je prigrlili
ne sanjajući da se radi
o glupoj hologramskoj projekciji

Tehnologija (ili tehnokratija) je i tu
uplela prste

Želeći da poljubim djevojku
spustio sam ruku
niz njenu kičmu
i pritisnuo prekidač

Intezitet ljubavi
izražen u bajtovima...

Put

Krenuću jednog dana
zanesen pogledom koji me čeka
Tamo negdje

Poći ću u susret vapaju
koji me doziva od rođenja
u snovima,
u pričama i doživljajima

Ubijeđen da se radi o košmarima
stvorenim u mojim mislima
putevima autodestrukcije
nisam obraćao dovoljno pažnje

Do sada

Sada moram

Nemam još puno vremena

IDEM

Šta meni treba?

Brojeve treba pamtiti

Poslednjih dana postajem sklon patetici, a to nije dobro. Glupavi načini komunikacije. U želji da pratim tok modernizacije, kupio sam u decembru prošle godine sebi novi mobilni telefon i svoj toj frci oko prebacivanja kartice iz jednog telefona u drugi, zagubio sam broj jednog čovjeka iz Brodareva. Taj čovjek definitivno nije običan...

Njemu sam redovno uplaćivao po deset eura mjesečno i on se sjekirao za mene. To je bilo tako dobro vrijeme. Još uvjek se sjećam raspoloženja, do kojeg sam bio u stanju da dođem, razdraganosti i sl. Sad sam očajan, jer nigdje ne mogu da pronađem njegov broj. Ako neko zna, molim vas da mi što prije javite. Ne mogu se ja sam sjekirat’...

Pogled

"Ja sam tu

I čekam da me primijetiš[1]"

Pa da počnem sa pričom…

… Pričom o oholoj carici

iz podzemnog svijeta

Želim da ti ispričam

O neonskim reklamama

U srednjem vijeku

O Atlantiđanima, koje je

Sopstvena samospoznaja

dovela do dna okeana

(mogao bih čak i mape da ti pokažem)

Ispričaću ti sve običaje Šošona

I o besramnosti bijelaca nad njima

Imam žarku želju da ti opišem

Prelijepi osjećaj sa putovanja

U druge i treće dimenzije…

I sve ovo samo da bi

Zadržala što duže

Taj predivni pogled

Na meni.

[1] Francky

Strah

Juče se nije desilo ništa

A neće ni danas

Utjeha traži suze

Zalazak Sunca krvari

Nad obroncima Velike Planine

Zagazio sam u živi pijesak

Očajnički želeći da spoznam strah

Nijesam se uplašio

Naprosto sam umro

Povratak kući

Na ispucalom asfaltu

Pronalazim tragove koji vode kući

Upereni farovi automobila

Mijenjaju boju mojih očiju

Prolaznike ne vidim

Čujem samo bat njihovih koraka

U prolazu okrznem ramenom sjećanje

I jako me zaboli

Polusrušena crkva mi se osmjehuje

I pokušava da mi skrene misli

Uzalud...

Putanja se previše jasno vidi

Trudim se uhvatim korak sa Mjesecom

A on umire od smijeha gledajući moje posrtanje

VEČERAS ĆU DA PRIZOVEM NJEGOVO POMRAĆENJE

Ići ću

Nije važno kako

Odustati ne mogu sad

Sad, kad sam tako blizu

I evo me kući

Stigao sam živ i zdrav

Poslije kraćeg pozdrava

Majka mi pokazuje

Svog novog i boljeg Sina

Klupa

U 4:30 ujutru
Pijani željezničar me
Povuče za rukav
I reče mi da
Ne mogu više spavati na klupi
"Dolazi važna inspekcija
I nikako ne bi bilo u redu
Da me tu zateknu u to doba"

A klupa je tek prestala da me žulja

Pokupio sam sav svoj život
Stavio ga pod mišku
I krenuo u smjeru
Suprotnom kretanju
Kazaljke na satu

Place to hide

Infekcija jutarnjeg ludila

Odnosi još jednu žrtvu

Epidemija neprospavanih noći

Zahvatila je ogromno područje

Adolescentnih podsvijesti

Vlada i ministarstvo unutrašnjih poslova

Su izdali hitno saopštenje

I podijelili svojim savjesnim građanima

Brdo bensedina i bromazepama

Borci protiv insomnije

Zauzeli su strateške položaje

I samo čekaju znak

A na drugoj strani

Mladi intelektualci organizuju

Tajne tribine obašnjavajući

Štetan uticaj dnevne svjetlosti

Na lijevu hemisferu mozga.

Mnogobrojne prednosti

Koje je donosila insomnija

U potpunosti su potisnule u drugi plan

Nuspojave tipa: podočnjaci, drhtanje ruku, itd...

Nas par izbjeglica iz Dreamland-a

Upravo ustavši iz zimskog sna

Našli smo se između dvije vatre.

Nemoćni i prije svega

Bez ikakve želje za borbom

Ponovo smo obukli ludačke košulje

I za sobom čvrsto zamandalili

Vrata sanatorijuma

Veliko spremanje

Raspremajući glavu
Od rasturenih informacija
Nabacanih patnji i radosti
Čisteći zaboravom
Prašinu smijeha i suza
Našao sam pjesmu.
Stajala je u fascikli
Koju sam namjerno zaboravio
U desnoj predkomori sjećanja...

...Danima pokušavam napisati pjesmu...
...I čega god se dohvatim, pepeo postane...

Bolno gužvam misao
I nastavljam posao...

Zvijezda

Dok mi umor sklapa oči

Dok hiljade zvukova

Razbija tišina

Dok tuđi koraci odzvanjaju

U mojoj glavi

Ti negdje sjediš

Sama

Zagledana u visine

Moleći zvijezdu

Da ti na dlan padne

Bljesak

U kosi

Pramen žudnje
Ocrtava depresiju

Kroz prozor
Zelenkasta svjetlost
Sužava vidike
Na mizerne dimenzije

Sanjao sam da letim
Da glumim pticu
U jednom jako poznatom filmu
Vjetar, krila, uzbuđenje
Savršeni scenario

Otvaram oči
I već viđene riječi
THE END

Portret

Sjedim na krevetu

Sa glavom na podu

Prepunom raznih slika.

Miješajući boje sa njih

Pokušavam sklopiti jednu jedinu

Koju već ima u glavi

A izgubljena je

Zaturena je negdje

Među masom ljudi

Među hiljadama i hiljadama

Likova koji stoje tu

I zure u prazno

Njen pogled nije prazan

Ali se ne vidi od ostalih.

Čistoća koju treba doseći

Za sada je daleko van mog domašaja

Na tome treba dosta poraditi

Za sad jedino što mi preostaje

Je da sjedim na krevetu

Držim glavu na podu

I miješam boje do besvijesti

Sve dok se ne uvjerim

Da je slika savršeno iskristalisana

I da je Ona sa

Pogledom punim kao Kosmos

Ta koju čekam od postanka svijeta

Ili samog sebe, nijesam siguran

Od gledanja unazad - vrat zaboli

I

Kosti za kuče
Meso za ljude
Proždiremo meso ustima
Ljude pogledima
Hranimo se tuđom žuči
Ne pričamo
Urlamo

II

Sjedimo za stolom
Želudac punimo
Crnom kafom i
Isječcima iz crne hronike
Prezačinjenim

III

Smijemo se isključivo nesreći
Na sreću smo naišli
Na kraju jednog filma
Nije bila zabavna

IV

Gladne oči

V

U prirodi
naoružani do zuba
ispitujemo otpornost
zečje kože na olovo
Zadovoljno peremo
Ruke od krvi

VI

Lijepili smo
Otiske po zidovima
I lizali so sa stijena
Da bi dokazali odanost
Nikad nijesmo saznali čemu

VII

Kuda god se okrenemo
Prošlost probudimo
Noževi nam vire
I iz bajki za djecu

filozofija tišine

"Volim te!"
po prvi put izgovaram
tako jake riječi...

I zagrcnem se....

P.S.
A kad ostarim
ispijaću šolje i šolje čaja
pokriven kariranim ćebetom
u stolici na ljuljanje
i žaliti zbog mnogo stvari...

Ova noć će biti jedna od njih

Bolje da sam ćutao (Me & My Big Mouth)

„Danas je kišilo i sjutra će kaže Radio...

Osamdeset četvrta se vuče

O moj Bože, kako grozno vrjeme...“

Kako se 1984. vukla to ga se baš i ne sjećam, ali kako 2007. prođe, to zdravo nije. Proletje kao nijedna do sada. Zašto mi niko nije rekao da je već oktobar. Tmuran dan, ali raduje informacija da će preksjutra konačno izaći Sunce, jer su brda i horizonti prestali sa štrajkom i da je i taj konflikt riješen. Čuo sam na radiju:„Uz nadljudske napore Ministarstva Poljoprivrede i Akvarela postignut je sporazum o ponovnom izlasku Sunca, bla, bla bla...“

I opet promašaj

Ubjeđivanje...

Taj začarani krug

u kojem niko ništa ne postiže

samo se zarađuju jeftini poeni besmislice.

Izlaz postoji

samo treba shvatiti

da krug nije krug, ustvari,

već spirala koja se širi nemilice.

Ako se dugo ostane u njoj

gubi se samokontrola

i prepuštamo se kružnim nanosima.

Ubijeđen da sam prevazišao

te spiralne metamorfoze u glavi

upustio sam se

u još jednu raspravu

o ljudskoj pameti (ili gluposti).

Sada sjedim sam,

isrpljen kao biljka bez vode,

na vrelom avgustovskom Suncu,

po ko zna koji put

obećavajući sebi

da mi se to nikada neće ponoviti...

Ustajem iz mrtvila

sa grižom savjesti velikom kao kuća

proslavljam još jedan poraz

novo iskustvo

i kroz zamagljeno i parom prošarano staklo

očekujem ponovni izlazak Sunca

ili bar prijatan telefonski poziv….

Čini mi se da u pozadini ove priče ide poznata melodija:

I see trees of green

Red roses too

I see them bloom

For me and for you

And I think to myself

What a wonderful world.[1]

1] Za one koji ne znaju: Louis Armstrong

Usluga

Sanjaj me večeras

to mi je potrebno

Sanjaj me večeras

nek barem sa

unutrašnje strane tvojih očiju

budem ti drag

Sanjaj me večeras

iskrivi stvarnost

vidi je lijepu

Sanjaj me večeras

recimo, na kiši

nek se moje ruke izgube

u tvojoj, kišom natopljenoj kosi

Sanjaj me večeras

molim te

to bi puno značilo

jer je prava sramota

ovo što ću ti reći:

MENE NIKAD NIKO SANJAO NIJE!

Tradicija VS Sopstvena Volja

Odrastanje

Toliko puta potezana tema

Proces ili pitanje trenutka…?

Izgubili smo spise sa ritualima

Pomoću kojih se dječaci pretvaraju u ljude

Pomoću kojih djevojčice postaju žene

Sačuvani framenti spisa

(i oni iskrzani, načeti memlom Vremena)

Nisu dovoljni za proces

Samo unose konfuziju…

Kakva ironija

Slobodna volja stvara granice

Ono što smo odlučili

Postaje vodenični kamen oko vrata

(Otići ću kod svog oca i zahtijevati da mi pronađe ženu koju ću voljeti do kraja života. Ovo sa izborima ne valja. Tradicija uvijek pobjeđuje. Ugovoreni brakovi odišu sigurnošću. Kako su naši stari…)

Mjesto u glavi

Vraćam se u prošlost

Prostom improvizacijom

Raspoređujem

Ljude i doživljaje

Onako kako meni izgleda dobro

Sad su svi na svom mjestu

Srećni i nasmijani

Jedino Ti

Nestalna kao magla

Gubiš se i pojavljuješ

U pogrešno vrijeme

Čak ni ogromna želja

Imaginacija besvijesti

Nije dovoljna da tebe

Postavi na prijesto ljubavi

Da ostaneš tu vječno

Magija

Na kamenom začaranom oltaru

Svjetilištu drevnih druida

Koji tu nikad nijesu živjeli

Zagrljeni

Osjećamo fluorescentnu magiju

Koja nas vodi

Iznad zemlje

Ispod kiše

Na putu ka sedmom nebu...

Stranputicom, niz kamenje

Prkoseći plemenskim zakonima fizike,

Kanonski pripreman za žrtvovanje

I savršeno svjestan svog položaja

Pokužavam da se sjetim

Njenog mirisa

Vjekovima i životima

Udaljenim od mene...

ŠBB KBB

Kad bih ponovo bio sa tobom

Uspeo bih se uz brdo

I objasnio Mjesecu da treba

Uvijek da sija samo tebi

Zaronio bih u najdublji okean

Uhvatio sirenu i doveo je

Da pjeva najljepše svoje pjesme

Samo tebi

Tada bih mogao

Ubijediti crnca da je rasista

Desnu ruku da ti piše

Žabu sa rodom da kuću gradi

I još štošta

Prešao bih sedam planina

Preplivao sedam mora

Potrošio bih sedam pari

Gvozdenih cipela

Dok ne bih svima kazao

Da smo ponovo zajedno

Čak i oni na Kavkazu bi znali za nas

Utva zlatokrila krasila bi ti sobu

A ja bih dubio na glavi

Hodao na rukama...

I znaj ništa od ovog nije čudo

Jedino bi čudo bilo

Kad bih ponovo bio sa tobom

Past, present & future

if I had known then, what I know now...

Pogled uperen u pletenice...

Poželio sam da budem pjesnik. Pošto sam ugledao jedne prelijepe oči, postidio sam se zbog mog siromašnog rečnika, u kojem ne mogu pronaći dovoljno jasne i bistre riječi koje bi bar pokušale da opišu momenat pogleda. Zaustavio sam se i osjetio šta znači moć komunikacije u trenutku. Ako kažem da su prelijepe, to bi svako rekao. Napregao sam moždane vijuge u nadi da ću pronaći skup riječi pomoću kojih ću, poput čarobne formule doći do nečega, što se zove pažnja. Da ću uspjeti bar na nekoliko trenutaka da zadržim njen pogled na sebi. I pomislio sam:

Na obodu čaše

Presijava se

njena ljepota

u iskrivljenom obliku

Moćni znalci Kabale

Izgovaraju njeno ime

Pažljivošću kardiologa

Nažalost misao se nije materijalizovala u riječi, ona je krenula i moj pogled je ispratio njene pletenice do izlaza. Od pogleda ništa.

Pred Kraj

Jednom

Kada ostanemo bez riječi

Kada se pretvorimo u blijede sjene

Koje se samo po inerciji kreću

Kada bilo šta da uradimo

Neće imati nikakvog značaja

Kada osjetimo šta znači kraj

Doći ću

Tako prazan

Udahnuću poslednje atome vazduha

Pretražiću tavane svijesti

Da bih našao misao

Kojom ću ti potanko opisati sve

O trperenju mog solarnog pleksusa

Svaki put kad si ti u blizini

“To govori, a s dušom se bori

To izusti i dušu ispusti”

Moć Molitve

Čitao sam prije nekoliko knjigu Svami Vivekanande, koji na jednom mjestu kaže da je bio kod jednog Gurua, kojem se nisu mogla postavljati pitanja. Pitanja se pomisle u glavi i onda se prate lekcije. Tokom lekcija, u jednom trenutku, Guru dovede priču na dati problem i sve do tančina objasni sa sve rešenjem.

Da li profesionalnom deformacijom ili stvarnom vjerom u sebi, ubijeđen sam u to da ne postoji vječna sreća niti vječna nesreća. Sve je kretanje unutar perioda. Sad dobar period, pa onda sad malo loš, itd. Priča sa početka me vodi u razmišljanje o cikličnim etapama života.

SVAKA ISKRENA MOLITVA ĆE DATI SVOJE POTPUNE REZULTATE.

Ovo je Aksiom, nešto što ne treba potvrđivati. To je jedna činjenica, argument koji se ne može oboriti.

Otkud onda nesreća?

Zbog vremena. U izrečenoj tvrdnji niko ne spominje vremensku odrednicu. Može sjutra, može za dvije nedelje, ali Bogami i pred sam kraj života...

San je java, a Bog je istina

Suze na ikoni Bogorodice

I propast svijeta pod nogama

Uzmi iz Grala Svete Vodice

Osvijesti se i pođi sa nama

Zaplači se

Svi mi nosimo krstove svoje

I svima je duša prljava i grešna

Nije samo crna ima i bijele boje

Stavi je na oči i klekni na koljena

Pomoli se

Stvarni život ne postoji ovdje

Samo gomila percepcija i jada

Zemlja se vrti, čovječanstvo umire

Svako je rođen samo da strada

Uzdigni se

Slike Sela

Lice djeteta

Nasmijanog isred volova...

Pas tragač na tragu lisici...

Kamen siga kojeg nema puno puno

Ali je za Crkvu pa se ne žali...

Voda na izvoru puna kreča

Žaba i ostalih vodozemaca

I za vodu izubijana limena

Kanta od miješane marmelade

Nabijena na kolac trošne ograde...

Privezan konj mirno stoji

A čovjek sa jednom rukom

Pokušava natovariti drva

I uspijeva ni sam ne zna kako...

Starice savijene do crne zemlje

Prkosno rade za djecu u gradu

I nadaju se njihovom dolasku...

Sujevjerje dovedeno do vrhunca

Paganski običaji i tako to...

Mladići željno isčekuju Utorak

Kada će svi sići do kafane

Potrošiti svoj mukom zarađeni novac

I namigujući konobarici

Ispijati pivo i rakiju..

A lupajući o sto

Svojom oznojenom i žuljevitom pesnicom

Prepričavaće doživljaje iz vojke i rata

I pričati o ljetini...

Statusni simboli položeni

Pored svježe pokošenih otkosa

I humor samo njima svojstven...

Čestite starine, inače

Mudraci po zanimanju

Znaju odgovore na sva pitanja

Samo pitaj...

“ E ‘ajde još po jednu da popijemo

pa onda možete da idete...”

Da li sam došao ili sam pošao

Stigoh s puta. Bio sam malo u inostranstvu, ustvari, kući, ovaj… nije više bitno. Bio sam… svratio sam u državu u kojoj ako nećeš (sa) Milom oćeš sa Silom… Žao mi jako što se politika uplela, nadam se poslednji put u moje pisanije, jer joj nisam baš naročito sklon, mada neću reći da nema iskušenja…
Monday September 17, 2007 - 02:16am

Bijeloj pudlici koja je greškom upala u kadar

Poljubila je ribara u obraz

I kao uspomenu dobila

Ogromnog šarana i herpes na usni

Previše je vjerovala ljudima...

Počela je da se povlači u sebe

Kada su na vremenskoj prognozi

Rekli da će kiša

Nikad više neće nositi kratke majce...

Ljubav svog života je

Upoznala u vozu

Ali kao što se stalno dešava

U romansama

On je izašao stanicu prije

Od tada prezire putovanja...

(bio je još jedan, čuli se telefonom

ali nije imala hrabrosti da ga pita za ime)

Srećom to je ne potresa puno

Stara ciganka joj je gledala u dlan

Ona zna da ću ja doći

Sunce Varljivo

"- Gdje je Sunce - pitao me jednom.
- Iza oblaka.
- Je li uvijek tamo? I kad je oblačno?
- Uvijek.
- Možemo li ga vidjeti kad se popnemo na vrh topole?
- Ne možemo.
- A na munaru?
- Ne možemo. Iznad munare je oblak.
- A kad bi se probila rupa u oblaku?
Zaista, zašto ljudi ne probiju rupu u oblaku, zbog dječaka koji vole Sunce?"
M. Selimović

Meša,

Probušio sam

Rupu u oblaku

Ikar mi je

Darovao krila

LETIM SJUTRA

Neolit

(Na žutom papiru

Ispisane riječi...)

Ukopane u kamen

Alatke pećinskog čovjeka

Sa sjetom pomišljaju

Na dane kada su se

Zarivale u svježu zemlju

Mlado drvo ili živo meso

Sada, uzidane u temelje

Sa debelim i teškim slojem rđe na sebi

Čekaju svoje vrijeme

Koje će sigurno ponovo doći

Ni papir ne može vječno