2 priče - kratke, ili možda jedna, rađena u paru

Dodirnuo je grubu hrastovu koru. Grubu kao njegova koža. Čulo dodira je godinama sistematski gubio. Ali je i dalje vrlo dobro čuo. Znao je i da se prisjeća dodira. I da ga sluša. Ljubio se pogledom. Drvo mu je bila draga. Jedina.

Ne zna se od kada je sam. Njemu se čini od Iskona. U selu kruže razne priče, iako živi potpuno izdvojen. Neko kaže da ga je majka ostavila ispred Vodenice, računajući da će u nju neko svratiti. Neko kaže da živi vekovima. Na vratu nosi čudnu amajliju. Kosa i brada su mu zapetljane i ne vide im se ni početak ni kraj. Ni kiša ih nije dodirnula dugo vremena. Uostalom, i ta hraniteljka prirode je zaboravila na selo iz Čelinjeg Krša. Otkad je nije bilo, najbolje se vidi po ispucalim stijenama i ogoljenim strminama. Zemlja se pod retkim koracima pretvara u prah, preklinjući žedno za koju kap znoja. Ili bar suzu...

Stamenka vredno cepa drva, kao da nije podne i kao da nije avgust. Strpljivo radi kod svojih, čekajući da On dođe sebi, da se urazumi. Jednom ga je negde videla, davno, ali je sigurna da će doći, da će je potražiti. Dobro se sjeća: „Bio je Ilindan, Utornik, svi smo sišli na Vašar, svak’ se sredio kol’ko je mog’o. On se prošetao sam, u beloj košulji, duge kose i presjekao me je pogledom kojim je obećao da će doći po mene. Onda je On radio kod Božidara, pod nadnicu, nije bio tako divalj. Ništa nije nagoveštavalo njegov odlazak u šumu. Jedino, možda, što nikad nije dao da se ubije životinja u njegovom prisustvu, čak ni gušter.“ Volela je da ga se seća i nije gubila nadu; dovoljno joj je bilo što se o njemu u selu često progovaralo, reči su zamenjivale prisustvo. Svi su rekli da je luda kada je odbila Vukojicu Mašanova, tada su oni bili jedni od bogatijih u selu. Ali kao svaka mlada zanesena princeza, Stamenka je sanjala da se njen princ malo duže muči oko nje i uporno odbijala snažno čeljade. Rumica se nije toliko razmišljala. I, iako joj je bila najrođenija, udala se za Vukojicu. A ona ostade da čeka Njega.

To je bila sušna i žalosna godina koja odnese mnoge duše. Stari su se krstili i pričali da tako teško nije bilo još od Omer Paše Latasa. Rumica je kratko bolovala, nije se dugo mučila, njeno krhko telo se predalo. Ostala djeca, stoka, imanje; Vukojica je posijedio za neđelju dana.

Stamenka mu se uvek nalazila kad je trebalo, kao najbliža. I nikad nije tražila ništa za uzvrat. Iako joj je mladi Vukojica nudio budućnost, ona je čuvala mesto bliske ali samo susede, čuvajući svoju dušu za Njega...

Moja Domovina

Ponesi trepavice kada ideš u prirodu

Sunce zna da bude ljutito onih dana

Kada ljudi izađu iz pećina

poremete se stavovi o Vremenu...

Mi smo ti, koji radije pamtimo Njegoša

po Gorskom Vijencu i istrazi poturica

Nego po Noći Skupljoj vijeka...

Ljudi moji

U priči se Vuk uplašio ožiljka koji pravi ogrlica 

U pjesmi se Ratnik radovao smrti

U bajci je Princeza strpljiva

A kod nas sve manje priče, pjesme, bajke

Muk rasprostire svoju šatru

na stubovima svakodnevice...

“Ti si mlad jošt i nevješt, vladiko!

Prve kaplje iz čaše otrovi

najgrče su i najupornije.

O da znadeš što te jošte čeka!

Sv'jet je ovaj tiran tiraninu,

a kamoli duši blagorodnoj!

On je sostav paklene nesloge:

U nj ratuje duša sa tijelom,

u nj ratuje more s bregovima,

u nj ratuje zima i toplina,

u nj ratuju vjetri s vjetrovima,

u nj ratuju živina s živinom,

u nj ratuje narod sa narodom,

u nj ratuje čovjek sa čovjekom,

u nj ratuju dnevi sa noćima,

u nj ratuju dusi s nebesima.

T'jelo stenje pod silom duševnom,

koleba se duša u tijelu.

More stenje pod silom nebesnom,

koleblju se u moru nebesa;

volna volnu užasno popire, 

o brijeg se lome obadvije.

Niko srećan, a niko dovoljan,

niko miran, a niko spokojan.

Sve se čovjek bruka sa čovjekom:

gleda majmun sebe u zrcalo!”

Vrijeme na vratu

Kako dani znaju da budu krhki...

Kako se ogrlica nizana godinama

Jako brzo razniže 

Godine, mjeseci, dani, sati, minute

Ne znaš šta se prije razleti po patosu

Poneka vremeska kuglica odskoči

Bljesne na trenutak

Podsjeti nas kako je ogrlica 

Nekada sijala u punom sjaju

Ali kao što rekoh

Na trenutak...

Onda se okotrlja u ćošak

u neku pukotinu parketa

I prepusti prašini svoju čistoću...

E tako je to sa vremenom...

Messiah

On je rezao stvarnost
na sitne dijelove
i pravio mozaike mašte.
Znao je da se Velika Slika
sastoji iz mnoštva Detalja.

Rekli su mu autoriteti
da je nekada bio ptica
i da je odatle naslijedio
šuplje kosti i mogućnost uzdizanja.

Vjerovao je u Proviđenje
dok su drugi vjerovali
da je On sam Proviđenje.

Čuda nije činio
a i kažu da je često
pričao sam sa sobom.

Ogledala

Pa sve su to ogledala
neka velika
neka mala
"Ljudi, ali mene stvarno ne interesuje
kako izgledam.
Ogledalo sam izbacio iz kuće..."
A zašto se onda ogledaš u izlozima?

Večeras vjetar pokušava nešto otpjevati
ali mu ne ide...
Previše najlona i sintetike u vazduhu

A u prolazu često naiđemo na nešto
što može biti i jagoda, a i bundeva...

Zavještanje neba i zvijezda

Ima nešto što se na zemlji ne može, a čovjek i narod ne mogu bez toga, ili ako mogu, čedo moje, to nisu ljudi niti je to narod.

Ima nešto, čedo moje, što se na njivi ne može uzorati, u kovačnici iskovati, u šumi razlistati, ni u snu sniti, ni jezikom izreći, ni mišlju doseći, ni mačem ubiti, ni u priči ispričati.

Ima nešto što se na zemlji nikako ne može.

Ali svaki čovjek nad svojom glavom ima svoje nebo, i svaki narod nad sobom ima svoje nebo. Tamo im je sve što im nije na zemlji.

Tamo im je, čedo moje, baš ono što na njivi ne raste, što se u kovačnici ne kuje, u šumi ne lista, u vatri ne gori, u snu ne sniva, jezikom ne izgovara, mišlju ne dosiže, mačem ne ubija, pričom ne priča.

Zaista, tamo im je sve što nije na zemlji. Tamo je sve to moguće. Ali, čedo moje, ne zna to svako i ne vide to svi.

Može to samo prorok i tajnovidac, neboznanac i zvjezdoznanac, visokovidac, dubokovidac i dalekovidac.

I može to nebogledac i nebotvorac, neboteča i nebohodac, i još neboslov i neboslovac, pa neboljub i neboljubac, i opet neboplovni neboplovac i neborodni neborodac. Još tu dođu svi drugi neboljubni i neboletni, nebodarni i neboprimni, nebozvani i nebojavni, i svi oni duhovnjaci i čudaci, i junaci i mudraci, i ludaci, mučenici i sretnici, nebotvorni čarobnjaci, KOJI ZNAJU I UMIJU DA UZNESU ZEMLjU DO NEBA, VOZNESUT ZEMLjU DO NEBES, I KOJI IMAJU MOĆI DA SPUSTE NEBO NA ZEMLjU.

To su ljudi koji znaju da otvaraju nebo.

Gore je, čedo moje, sve što ovdje nemamo. Gore je sve što čekamo.

I zapamti, čedo moje, da je čovjekovo tijelo na zemlji, a njegova duša vije se nebom. Tako i tijelo naroda boravi na zemlji, a duša naroda obitava na nebu.

Samo narod koji nema dušu nema ni svoga neba. Nebo nije prazno. Bezdan. Kome je nebo prazno, taj nema duše.

Zato ti kažem, čedo moje milo, nema naroda dok ne zadobije svoje carstvo na zemlji, CARSTVIE ZEMALjSKOE, i nema naroda ako ne zadobije svoje nebo i svoje carstvo nebesko, CARSTVIE NEBESKOE.

Ima ljudi koji pripadaju samo zemlji. Ti zemljanici odlaze u zemlju.

A pojave se ljudi, ili se rode, koji odmah ZNAJU TVORITI NEBESKE STVARI NA ZEMLjI I ZEMALjSKE STVARI UZDIZATI DO NEBA. Oni pripadaju nebu. Ti nebesnici i zvjezdari odlaze u nebo i među zvijezde. Koliko ih je tamo, treba pogledati u vedru noć kad nebo ozvjezda.

Više ih je tamo nego na zemlji.

Više ih je u zemlji nego na zemlji.

Zato ti kažem, čedo moje milo, ne čine narod samo oni što žive na zemlji, nego i oni u zemlji i oni u nebu.

Narod uvijek živi između svojih grobova i nebesa svojih.

iz "Zaveštanja velikog župana srpskog Stefana Nemanje svom sinu svetom Savi"

We pray for this...

Značaj bračnog života je zaista veliki. Zaista je srećan onaj par koji započne bračni život sa pravim razumijevanjem njegovog značaja i veličine. Brak je Sveto Duhovno partnerstvo između dvije duše koje su došle na ovu Zemlju da razviju idealni život plemenitosti, vrline i Dharme i dostigne ciljeve Božanske perfekcije kroz takav idealan život. Stoga, dom bračnog para je osvećeni centar duhovnog života. Dom je njihovo mjesto obožavanja, molitve, duhovne Sadhane i svakodnevne meditacije. Kulturni ideal vaše Majke Zemlje, Bharatavarše, odnosi se na drugi stadijum života, koji se naziva Grihasthaašrama, kao svetog polja plemenite vrline, Pakorakare i Dharme i tu je zbog buđenja vaše istinske duhovne prirode. Vi ste Božanski Atman. Vi niste fizička bića ili mentalno-intelektualna, već duhovna bića puno superiornija od bioloških i fizičkih aspekata vaše privremene ljudske personifikacije. Vi ste Božanski, bez rađanja i umiranja. Vaše vječna, neuništiva, besmrtna, duhovna priroda mora se osvijestiti i iskusiti baš u ovom životu. Da bi dostigli ovo predivno iskustvo, žena i muž moraju pomagati jedno drugom. Oni su međusobni pomagači u ovoj velikoj avanturi idealnog života i duhovnog razvitka.
Sri Swami Sivananda

Happy birthaday - to my friend...

Vjerujem u snagu riječi,
vjerujem u materijalizaciju misli.

Juče smo raspravljali o besmislu,
danas povadili igračke iz naftalina.
Tijelo mijenjamo po potrebi
od djece do staraca,
od bezbrižnosti do zabrinutosti...

Mladimo i starimo

Fibonačijev niz posmatramo kao igračku
i vrtimo kao čigru
I ko će nam na kraju reći?
"Šta su te godine?..."

Ionako sam večeras pročitao
da je najbolji odgovor na pitanje:
"Zašto zemlja ne padne?"
takođe pitanje
"A gdje da padne?..."

Mnogaja ljeta

Otvorio sam bijelu stranu
Sanovnika i Treptenika,
predratno izdanje
i odmah tu,
pored tumačenja
kiše paunovih pera sa neba
i lijeka protiv mjesečarenja,
našao sam nju.

Bila je u svom snu,
sa knjigom
koja je bila poput ogledala,
pod pazuhom...

Ja sam u svom snu
kod sebe imao samo kantar,
čiji se jezičak
čas odlučivao za Strah
čas za Vjeru...

Probuđeni
otišli smo Majci
gdje smo po prvi put
čuli pjesmu
i zapamtili najbitnije:
"mnogaja ljeta..."

Žabice ili Priče o beskonačnosti

Kamenčić u horizontalnom kretanju po vodi
u ulozi žabe
i krugovi koje pravi svaki put
kad dodirne vodu
(kad smo bili mali
to smo zvali "žabice"
i takmičili se čiji će kamen
napraviti više "žabica")

Koncentrični krugovi su nešto
o čemu bih mogao stalno pričati
i čiji fenomen bih istraživao konstanstno

"Vrijeme koje nije linearno
već ciklično..."

Životi koji se pojavljuju
na kratko
kao i ti krugovi koji,
pošto kameničić dotakne vodu
postoje samo nekoliko sekundi.

Asato Ma Sat Gamaya
Tamso Ma Jyotir Gamaya
Mrityor Ma Amritam Gamaya

(Povedi me iz neistine u Istinu Povedi me iz tame ka Svjetlu Povedi me iz smrti u Beskonačnost)

Točak Vremena

Juče je bio naporan dan
Juče smo posumnjali u djela Majke
Samo juče smo mogli da vidimo
strah u očima Sveštenika

Kasnije, uveče
učili smo da dišemo
i kao novorođenčad
radosno prihvatili Božansku Pranu

Onda smo vidjeli kako
Leptiri pokusavaju da
objasne plesne pokrete
lavici
(ona će ipak duže živjeti)

Mogli smo mirno otići na počinak
Znanje o čudesnom plesu Leptira
će još dugo ostati u pokretima
lavovskog plemena

Majka Zemlja će i dalje
nastaviti da pleše
taj Božanski kružni ples
Dobrog i onog što to nije
(ime mu se ne spomenulo)....

Možda ne bi trebalo da pišem?!

Došao sam do zaključka da su
nerimovane pjesme
krivci za sve loše što se dešava u svijetu

Nema vibracije, nema ritma

Možda da se ne zovu Pjesme
možda bi sve bilo drugačije.
Svojim imenom ne bi kvarili ustrojstvo Vaseljene

Ime je ipak najbitnije...

Čekanju je kraj...

I stvarno voli marame...
Wedding on the seaside

Boje

Imao sam u životu
nekoliko omiljenih boja

Kao mlad ih, valjda
nisam raspoznavao dobro
i najviše sam volio crnu
Previše sam žmurio...

Onda je došlo vrijeme
da otvorim oči
Vidio sam Svjetlo
I zaljubio se...

Vremenom je postajalo
sve toplije i toplije
pa sam morao da skrenem pogled...

I tada čuh:
AZURNO PLAVO
Osjetih blaženstvo
sklad

Poželjeh da ostanem...