Pogrešna literatura

Noćas mi je bilo muka

Prisustvovao sam razgovoru koji ne razumijem

Buncao sam

Neko mi je čitao Bukovskog...

Ubila me morbidnost

(na sreću verbalna)

Mnogo skrivene patetike

Probija moždane opne

I kulja kroz sve otvore

Počinjemo da se gušimo

Umiremo svjesni nesvjesnog

Mijenjanje polova

Ispod zmijske košuljice

Čini da u jednom trenutku

zaboravimo ko smo

Čini da se osjetimo prozvanim

Da riješimo sve anagrame na svijetu

Odlučio sam da više nikada

neću čitati bajke pred spavanje

jer sam saznao (iz pouzdanih izvora)

da je Golijat izmakao Davidovom kamenu

i da živi negdje u brdima iznad moje kuće

otići ću jednom da ga posjetim

Možda

Magnetizam

Stavili su maske
I zakoračili u purpurni sumrak bala...

Kontrast glasne muzike i nježne literature
Prave konfuziju prevelikih razmjera za oboje

Ogromna vezanost
(u početku dobrovoljna)
Počela je da pretvara u okove...

„Hoćeš da plešeš samnom?“
Upita on i zastidje se

Ona
Sigurna u svoje prednosti
Zaigra igru zablude

Veo tajne spušta se na već znano
Bjekstvo iz realnog u još veću realnost...

(Bal je priveden kraju,
Maske sa tugom završavaju
na prašnjavom dnu ormara)

Nervoza vraća stare navike

Ruke se tresu
Cigareta dogorijeva
I potmulo svjetlo monitora
Koje stvara nejasne obrise

Na kraju
Ipak igra
(pa bio je bal, pobogu!)
Učenje na greškama
I mijenjanje klišea...

On i Ona

ON:

Pripalila je cigaretu na svijeći

Prije nego što je uspio doći do nje...

(Jedan mornar je pao mrtav blizu Madagaskara)

Krenuli su da obaraju vlast

Da podignu glas i desnu pesnicu

(Onda je ona spazila predivne čizme u izlogu)

ONA:

Potrošila je sate ispred ogledala

Da bi mu bila lijepa

(Bio je previše gladan da bi išta primijetio)

Bacila je koru od jabuke (cjelokupnu) preko ramena

Da bi izračunala intezitet njihove ljubavi

(on je počeo priču o vitaminima koji se u kori nalaze)

Ali i pored svega

Kada se pogledaju

Kada ruka krene kroz kosu

Kada zajedno posegnu za nečim

Kada nastave jedno drugom misao…

Zakoračili su u Tamni vilajet

„Ko ne uzme – kajaće se

A ko uzme, još će više...[1]“

---

[1] Inače, i u Tamnom Vilajetu, oni, koji su uzeli, kaju se zbog toga što više ne uzeše, koliko se sjećam....

Poklon

Nostalgijom nošen

zaplakao sam se

Nad kamenom...

Uvio sam dušu u celofan

Napravio mašnu i

Poklonio je djevojci

Koja je u tom trenutku

Prošla pored mene.

Sveto Kumstvo

Nas trojica…

Sveto kumstvo

Još jednom smo dočekali zoru, sva trojica rođeni u Maju, sa hroničnim problemima koje nosi rođenje u proljeće. Ladno sam skontao da smo nas trojica đeca sa Velikih Cvijetih Livada. Polen zauzima ogroman prostor u našoj svijesti i pravi neku vrstu izmaglice. Nikad nam slike nisu potpuno jasne. Najzanimljivija od svega je činjenica da nikad ne vidimo isto. Kulminacija kontradiktornosti. Niko od odustaje od svojih stavova. U stanju smo da provedemo sate iznoseći Aksiome, ne teorije. Mi se ne zanosimo teorijama, ničim što treba dokazivati. Naši argumenti su neoborivi, sa sve tri strane. I nevjerovali ili da, komunikacija teče. Nekad agresivno, nekad blago, kao potok koji protiče kroz tu Livadu na kojoj smo rođeni. Ima on i virova, nije samo mirni tok. Ali je čistina vode nepromijenjena. A to je valjda najbitnije. Čelični stavovi koji prave tako jaku trougaonu osnovu da možeš postaviti Dvorac i on će stajati. Ako se može dati neko ime tom temelju to je definitivno KUMSTVO, valjda najveći oblik PRIJATELJSTVA.

KAKO JA USTVARI VOLIM NJIH DVOJICU...

P.S. Nismo baš Musketari, nego i bolji od njih. He, he...

Livada kraj rijeke sanja...

Ushićenost se primjećivala na vrhovima paperja maslačaka koji su pristali da se uključe u koreografiju i odlume savršeno, a sve to saradnji sa povjetarcem, koji je pristao da tek sa trećinom svoje snage stupi na scenu. Sunce se pobrinulo za rasvjetu, potok je sišao sa planine da bi obezbijedio muziku i ozvučenje. Kruži priča da se čak vijekovima spremao za ovu predstavu, gradeći svoj mali kanjon, tačno onako kako je potrebno da bi se dobio određeni akustični momenat.

Majka priroda je savršeni reditelj čitave priče. Ona želi da njih dvoje, koji će doći držeći se za ruke, na pravi način uživaju u šetnji tom livadom. Da spoznaju ljubav, oko sebe, iznutra...

NIN

Posle mnogo pokušaja

Čekić je uspio

Da zapečati sudbinu

Eksera na zidu

Okačio sam sliku

Nasmijan

Tvoju, naravno...

I pao je prvi zavjet:

Na nju prašina svakodnevice

Nikada neće pasti...

Hajde da ispitamo ljudsku otpornost na Vijetnamski Sindrom

Prisjetih se diktata iz engleskog

„Spring has come“

Da li su svi ludi

Ili niko neće da prizna

Da je lišće tek počelo da opada...

Opet sam ispred (ili iza) vremena

Otkucavanje mog biološkog sata je tako

Da nikada nijesam siguran da li je nešto bilo

U prošlosti

Sadašnjosti

Budućnosti?

Prednost ili nedostatak proširene percepcije!?

Držim na nišanu svog dobrog prijatelja

I ispaljujem na njega svoje najjače oružje – UVREDU...