Šta bih ja bez njih (Trio Fantastiko)

HVALA.

Za star i novi lapi, za duks, za farmerke, za debelu zimsku jaknu, za cipele, za sve donešene tanjire hrane donešene u spavaću sobu, dakle, za kuvanje, za hranjenje, za brigu o meni, za poštovanje mojih i najčudnijih odluka, za pozive upućenje Autobuskim i željezničim stanicama, za poglede kroz prozor, da provjere da nisu slučajno klaviri počeli da padaju sa neba, za skuvane kafe, za duge razgovore, za ispjevane pjesme, za namješten krevet, za prave savjete, za zauzimanje za mene kada se to od njih nije očekivalo, za zauzimanje za mene kada je to bilo nezahvalno, za genetsku predispoziciju, za cjelonedeljno traženje kasete Block Out-a po Novom Sadu, za pisma duga toliko da ne staju u običnu kovertu, za putovanje u daleke zemlje iz bajki, za preživljavanje mojih trauma, za radovanje mojih radovanja, za prave riječi u pravo vrijeme, iako mi se tada činilo da pravo vrijeme baš nije (kasnije se uvijek uspostavi da jeste), za palačinke u četiri ujutro, za izbor cipela i odijela na kumovanju, za gomilu svađa, za gomilu zamjerki rečenih direktno u lice (neke priznam, a neke ne, dobro, nećemo sad o tom), za uređenje prostora, za moj način odijevanja, za pozajmljivanje vrijednih digitalnih naprava, za kupovinu istih, za torbe, kozmetiku, za podsjećanje na važne događaje, za vjeru u mene kada ni sam to imao prema sebi, za podizanje sa dna, za ućutkivanje u trenucima kada je Tata mogao da uđe na vrata i vidi mene da sam pijan, za podizanje kredita, za davanje novca, za svađe sa bolničarima, za pretrpljeni stres i duševnu patnju, za iscimavanje, za toleranciju, za "moj" dobar ukus po pitanju odijevanja....

Jooj, ovako bih mogao do sjutra... Prosto, za SVE & SVJA… Bez njih, ko zna gdje bih bio. Uz njih se osjećam nekako bitan. Molim se Bogu da mi djeca povuku gene na tetke...