Place to hide

Infekcija jutarnjeg ludila

Odnosi još jednu žrtvu

Epidemija neprospavanih noći

Zahvatila je ogromno područje

Adolescentnih podsvijesti

Vlada i ministarstvo unutrašnjih poslova

Su izdali hitno saopštenje

I podijelili svojim savjesnim građanima

Brdo bensedina i bromazepama

Borci protiv insomnije

Zauzeli su strateške položaje

I samo čekaju znak

A na drugoj strani

Mladi intelektualci organizuju

Tajne tribine obašnjavajući

Štetan uticaj dnevne svjetlosti

Na lijevu hemisferu mozga.

Mnogobrojne prednosti

Koje je donosila insomnija

U potpunosti su potisnule u drugi plan

Nuspojave tipa: podočnjaci, drhtanje ruku, itd...

Nas par izbjeglica iz Dreamland-a

Upravo ustavši iz zimskog sna

Našli smo se između dvije vatre.

Nemoćni i prije svega

Bez ikakve želje za borbom

Ponovo smo obukli ludačke košulje

I za sobom čvrsto zamandalili

Vrata sanatorijuma

Veliko spremanje

Raspremajući glavu
Od rasturenih informacija
Nabacanih patnji i radosti
Čisteći zaboravom
Prašinu smijeha i suza
Našao sam pjesmu.
Stajala je u fascikli
Koju sam namjerno zaboravio
U desnoj predkomori sjećanja...

...Danima pokušavam napisati pjesmu...
...I čega god se dohvatim, pepeo postane...

Bolno gužvam misao
I nastavljam posao...

Zvijezda

Dok mi umor sklapa oči

Dok hiljade zvukova

Razbija tišina

Dok tuđi koraci odzvanjaju

U mojoj glavi

Ti negdje sjediš

Sama

Zagledana u visine

Moleći zvijezdu

Da ti na dlan padne

Bljesak

U kosi

Pramen žudnje
Ocrtava depresiju

Kroz prozor
Zelenkasta svjetlost
Sužava vidike
Na mizerne dimenzije

Sanjao sam da letim
Da glumim pticu
U jednom jako poznatom filmu
Vjetar, krila, uzbuđenje
Savršeni scenario

Otvaram oči
I već viđene riječi
THE END

Portret

Sjedim na krevetu

Sa glavom na podu

Prepunom raznih slika.

Miješajući boje sa njih

Pokušavam sklopiti jednu jedinu

Koju već ima u glavi

A izgubljena je

Zaturena je negdje

Među masom ljudi

Među hiljadama i hiljadama

Likova koji stoje tu

I zure u prazno

Njen pogled nije prazan

Ali se ne vidi od ostalih.

Čistoća koju treba doseći

Za sada je daleko van mog domašaja

Na tome treba dosta poraditi

Za sad jedino što mi preostaje

Je da sjedim na krevetu

Držim glavu na podu

I miješam boje do besvijesti

Sve dok se ne uvjerim

Da je slika savršeno iskristalisana

I da je Ona sa

Pogledom punim kao Kosmos

Ta koju čekam od postanka svijeta

Ili samog sebe, nijesam siguran

Od gledanja unazad - vrat zaboli

I

Kosti za kuče
Meso za ljude
Proždiremo meso ustima
Ljude pogledima
Hranimo se tuđom žuči
Ne pričamo
Urlamo

II

Sjedimo za stolom
Želudac punimo
Crnom kafom i
Isječcima iz crne hronike
Prezačinjenim

III

Smijemo se isključivo nesreći
Na sreću smo naišli
Na kraju jednog filma
Nije bila zabavna

IV

Gladne oči

V

U prirodi
naoružani do zuba
ispitujemo otpornost
zečje kože na olovo
Zadovoljno peremo
Ruke od krvi

VI

Lijepili smo
Otiske po zidovima
I lizali so sa stijena
Da bi dokazali odanost
Nikad nijesmo saznali čemu

VII

Kuda god se okrenemo
Prošlost probudimo
Noževi nam vire
I iz bajki za djecu

filozofija tišine

"Volim te!"
po prvi put izgovaram
tako jake riječi...

I zagrcnem se....

P.S.
A kad ostarim
ispijaću šolje i šolje čaja
pokriven kariranim ćebetom
u stolici na ljuljanje
i žaliti zbog mnogo stvari...

Ova noć će biti jedna od njih

Bolje da sam ćutao (Me & My Big Mouth)

„Danas je kišilo i sjutra će kaže Radio...

Osamdeset četvrta se vuče

O moj Bože, kako grozno vrjeme...“

Kako se 1984. vukla to ga se baš i ne sjećam, ali kako 2007. prođe, to zdravo nije. Proletje kao nijedna do sada. Zašto mi niko nije rekao da je već oktobar. Tmuran dan, ali raduje informacija da će preksjutra konačno izaći Sunce, jer su brda i horizonti prestali sa štrajkom i da je i taj konflikt riješen. Čuo sam na radiju:„Uz nadljudske napore Ministarstva Poljoprivrede i Akvarela postignut je sporazum o ponovnom izlasku Sunca, bla, bla bla...“

I opet promašaj

Ubjeđivanje...

Taj začarani krug

u kojem niko ništa ne postiže

samo se zarađuju jeftini poeni besmislice.

Izlaz postoji

samo treba shvatiti

da krug nije krug, ustvari,

već spirala koja se širi nemilice.

Ako se dugo ostane u njoj

gubi se samokontrola

i prepuštamo se kružnim nanosima.

Ubijeđen da sam prevazišao

te spiralne metamorfoze u glavi

upustio sam se

u još jednu raspravu

o ljudskoj pameti (ili gluposti).

Sada sjedim sam,

isrpljen kao biljka bez vode,

na vrelom avgustovskom Suncu,

po ko zna koji put

obećavajući sebi

da mi se to nikada neće ponoviti...

Ustajem iz mrtvila

sa grižom savjesti velikom kao kuća

proslavljam još jedan poraz

novo iskustvo

i kroz zamagljeno i parom prošarano staklo

očekujem ponovni izlazak Sunca

ili bar prijatan telefonski poziv….

Čini mi se da u pozadini ove priče ide poznata melodija:

I see trees of green

Red roses too

I see them bloom

For me and for you

And I think to myself

What a wonderful world.[1]

1] Za one koji ne znaju: Louis Armstrong

Usluga

Sanjaj me večeras

to mi je potrebno

Sanjaj me večeras

nek barem sa

unutrašnje strane tvojih očiju

budem ti drag

Sanjaj me večeras

iskrivi stvarnost

vidi je lijepu

Sanjaj me večeras

recimo, na kiši

nek se moje ruke izgube

u tvojoj, kišom natopljenoj kosi

Sanjaj me večeras

molim te

to bi puno značilo

jer je prava sramota

ovo što ću ti reći:

MENE NIKAD NIKO SANJAO NIJE!

Tradicija VS Sopstvena Volja

Odrastanje

Toliko puta potezana tema

Proces ili pitanje trenutka…?

Izgubili smo spise sa ritualima

Pomoću kojih se dječaci pretvaraju u ljude

Pomoću kojih djevojčice postaju žene

Sačuvani framenti spisa

(i oni iskrzani, načeti memlom Vremena)

Nisu dovoljni za proces

Samo unose konfuziju…

Kakva ironija

Slobodna volja stvara granice

Ono što smo odlučili

Postaje vodenični kamen oko vrata

(Otići ću kod svog oca i zahtijevati da mi pronađe ženu koju ću voljeti do kraja života. Ovo sa izborima ne valja. Tradicija uvijek pobjeđuje. Ugovoreni brakovi odišu sigurnošću. Kako su naši stari…)

Mjesto u glavi

Vraćam se u prošlost

Prostom improvizacijom

Raspoređujem

Ljude i doživljaje

Onako kako meni izgleda dobro

Sad su svi na svom mjestu

Srećni i nasmijani

Jedino Ti

Nestalna kao magla

Gubiš se i pojavljuješ

U pogrešno vrijeme

Čak ni ogromna želja

Imaginacija besvijesti

Nije dovoljna da tebe

Postavi na prijesto ljubavi

Da ostaneš tu vječno

Magija

Na kamenom začaranom oltaru

Svjetilištu drevnih druida

Koji tu nikad nijesu živjeli

Zagrljeni

Osjećamo fluorescentnu magiju

Koja nas vodi

Iznad zemlje

Ispod kiše

Na putu ka sedmom nebu...

Stranputicom, niz kamenje

Prkoseći plemenskim zakonima fizike,

Kanonski pripreman za žrtvovanje

I savršeno svjestan svog položaja

Pokužavam da se sjetim

Njenog mirisa

Vjekovima i životima

Udaljenim od mene...

ŠBB KBB

Kad bih ponovo bio sa tobom

Uspeo bih se uz brdo

I objasnio Mjesecu da treba

Uvijek da sija samo tebi

Zaronio bih u najdublji okean

Uhvatio sirenu i doveo je

Da pjeva najljepše svoje pjesme

Samo tebi

Tada bih mogao

Ubijediti crnca da je rasista

Desnu ruku da ti piše

Žabu sa rodom da kuću gradi

I još štošta

Prešao bih sedam planina

Preplivao sedam mora

Potrošio bih sedam pari

Gvozdenih cipela

Dok ne bih svima kazao

Da smo ponovo zajedno

Čak i oni na Kavkazu bi znali za nas

Utva zlatokrila krasila bi ti sobu

A ja bih dubio na glavi

Hodao na rukama...

I znaj ništa od ovog nije čudo

Jedino bi čudo bilo

Kad bih ponovo bio sa tobom

Past, present & future

if I had known then, what I know now...

Pogled uperen u pletenice...

Poželio sam da budem pjesnik. Pošto sam ugledao jedne prelijepe oči, postidio sam se zbog mog siromašnog rečnika, u kojem ne mogu pronaći dovoljno jasne i bistre riječi koje bi bar pokušale da opišu momenat pogleda. Zaustavio sam se i osjetio šta znači moć komunikacije u trenutku. Ako kažem da su prelijepe, to bi svako rekao. Napregao sam moždane vijuge u nadi da ću pronaći skup riječi pomoću kojih ću, poput čarobne formule doći do nečega, što se zove pažnja. Da ću uspjeti bar na nekoliko trenutaka da zadržim njen pogled na sebi. I pomislio sam:

Na obodu čaše

Presijava se

njena ljepota

u iskrivljenom obliku

Moćni znalci Kabale

Izgovaraju njeno ime

Pažljivošću kardiologa

Nažalost misao se nije materijalizovala u riječi, ona je krenula i moj pogled je ispratio njene pletenice do izlaza. Od pogleda ništa.

Pred Kraj

Jednom

Kada ostanemo bez riječi

Kada se pretvorimo u blijede sjene

Koje se samo po inerciji kreću

Kada bilo šta da uradimo

Neće imati nikakvog značaja

Kada osjetimo šta znači kraj

Doći ću

Tako prazan

Udahnuću poslednje atome vazduha

Pretražiću tavane svijesti

Da bih našao misao

Kojom ću ti potanko opisati sve

O trperenju mog solarnog pleksusa

Svaki put kad si ti u blizini

“To govori, a s dušom se bori

To izusti i dušu ispusti”

Moć Molitve

Čitao sam prije nekoliko knjigu Svami Vivekanande, koji na jednom mjestu kaže da je bio kod jednog Gurua, kojem se nisu mogla postavljati pitanja. Pitanja se pomisle u glavi i onda se prate lekcije. Tokom lekcija, u jednom trenutku, Guru dovede priču na dati problem i sve do tančina objasni sa sve rešenjem.

Da li profesionalnom deformacijom ili stvarnom vjerom u sebi, ubijeđen sam u to da ne postoji vječna sreća niti vječna nesreća. Sve je kretanje unutar perioda. Sad dobar period, pa onda sad malo loš, itd. Priča sa početka me vodi u razmišljanje o cikličnim etapama života.

SVAKA ISKRENA MOLITVA ĆE DATI SVOJE POTPUNE REZULTATE.

Ovo je Aksiom, nešto što ne treba potvrđivati. To je jedna činjenica, argument koji se ne može oboriti.

Otkud onda nesreća?

Zbog vremena. U izrečenoj tvrdnji niko ne spominje vremensku odrednicu. Može sjutra, može za dvije nedelje, ali Bogami i pred sam kraj života...

San je java, a Bog je istina

Suze na ikoni Bogorodice

I propast svijeta pod nogama

Uzmi iz Grala Svete Vodice

Osvijesti se i pođi sa nama

Zaplači se

Svi mi nosimo krstove svoje

I svima je duša prljava i grešna

Nije samo crna ima i bijele boje

Stavi je na oči i klekni na koljena

Pomoli se

Stvarni život ne postoji ovdje

Samo gomila percepcija i jada

Zemlja se vrti, čovječanstvo umire

Svako je rođen samo da strada

Uzdigni se

Slike Sela

Lice djeteta

Nasmijanog isred volova...

Pas tragač na tragu lisici...

Kamen siga kojeg nema puno puno

Ali je za Crkvu pa se ne žali...

Voda na izvoru puna kreča

Žaba i ostalih vodozemaca

I za vodu izubijana limena

Kanta od miješane marmelade

Nabijena na kolac trošne ograde...

Privezan konj mirno stoji

A čovjek sa jednom rukom

Pokušava natovariti drva

I uspijeva ni sam ne zna kako...

Starice savijene do crne zemlje

Prkosno rade za djecu u gradu

I nadaju se njihovom dolasku...

Sujevjerje dovedeno do vrhunca

Paganski običaji i tako to...

Mladići željno isčekuju Utorak

Kada će svi sići do kafane

Potrošiti svoj mukom zarađeni novac

I namigujući konobarici

Ispijati pivo i rakiju..

A lupajući o sto

Svojom oznojenom i žuljevitom pesnicom

Prepričavaće doživljaje iz vojke i rata

I pričati o ljetini...

Statusni simboli položeni

Pored svježe pokošenih otkosa

I humor samo njima svojstven...

Čestite starine, inače

Mudraci po zanimanju

Znaju odgovore na sva pitanja

Samo pitaj...

“ E ‘ajde još po jednu da popijemo

pa onda možete da idete...”

Da li sam došao ili sam pošao

Stigoh s puta. Bio sam malo u inostranstvu, ustvari, kući, ovaj… nije više bitno. Bio sam… svratio sam u državu u kojoj ako nećeš (sa) Milom oćeš sa Silom… Žao mi jako što se politika uplela, nadam se poslednji put u moje pisanije, jer joj nisam baš naročito sklon, mada neću reći da nema iskušenja…
Monday September 17, 2007 - 02:16am

Bijeloj pudlici koja je greškom upala u kadar

Poljubila je ribara u obraz

I kao uspomenu dobila

Ogromnog šarana i herpes na usni

Previše je vjerovala ljudima...

Počela je da se povlači u sebe

Kada su na vremenskoj prognozi

Rekli da će kiša

Nikad više neće nositi kratke majce...

Ljubav svog života je

Upoznala u vozu

Ali kao što se stalno dešava

U romansama

On je izašao stanicu prije

Od tada prezire putovanja...

(bio je još jedan, čuli se telefonom

ali nije imala hrabrosti da ga pita za ime)

Srećom to je ne potresa puno

Stara ciganka joj je gledala u dlan

Ona zna da ću ja doći

Sunce Varljivo

"- Gdje je Sunce - pitao me jednom.
- Iza oblaka.
- Je li uvijek tamo? I kad je oblačno?
- Uvijek.
- Možemo li ga vidjeti kad se popnemo na vrh topole?
- Ne možemo.
- A na munaru?
- Ne možemo. Iznad munare je oblak.
- A kad bi se probila rupa u oblaku?
Zaista, zašto ljudi ne probiju rupu u oblaku, zbog dječaka koji vole Sunce?"
M. Selimović

Meša,

Probušio sam

Rupu u oblaku

Ikar mi je

Darovao krila

LETIM SJUTRA

Neolit

(Na žutom papiru

Ispisane riječi...)

Ukopane u kamen

Alatke pećinskog čovjeka

Sa sjetom pomišljaju

Na dane kada su se

Zarivale u svježu zemlju

Mlado drvo ili živo meso

Sada, uzidane u temelje

Sa debelim i teškim slojem rđe na sebi

Čekaju svoje vrijeme

Koje će sigurno ponovo doći

Ni papir ne može vječno

Up and down - Lift kao simbolika života (ili trapez)

HARI OM TAT SAT

[3:47:55 AM] Zeljko Krgovic says: čitav život - one research

[3:48:21 AM] Zeljko Krgovic says: i niko ne garantuje uspjeh

[3:48:29 AM] Zeljko Krgovic says: zar to nije sjajno?

[3:49:38 AM] Zeljko Krgovic says: ako onda ni zbog čega drugog ono radi empirijskog momenta u sebi, treba da ostanemo ovdje

[3:49:56 AM] Zeljko Krgovic says: da saznamo koliko je duboka Zečja rupa

[3:50:07 AM] Zeljko Krgovic says: ili gdje je vrh Nebesa

[3:50:42 AM] Zeljko Krgovic says: bilo kako Vertikalni pravac je jedino šta nam preostaje

[3:51:02 AM] Zeljko Krgovic says: Gravitacija da nas vuče ka dnu rupe

[3:51:17 AM] Zeljko Krgovic says: i Molitva da nas uzdiže u Nebesa

HARI OM TAT SAT

Komentar na prethodni post

Uvijek sam se čudio instituciji Pismenih zadataka. Tjerati nekog na kreativnost u jasno ograničenom vremenu je kao jesti podgrijan krompir... Ovim putem apelujem na prosvjetne radnike da se manu toga i da u danima određenim za izradu pismenih zadataka odvode svoje učenike na obalu rijeke, na vrh planine...

45 minuta?! Pa za to vrijeme se ne može napraviti ni čestita rođendanska poruka...

Tema za pismeni

„...Hajde da organizujemo vrtešku na drvetu spoznaje Dobra i Zla...“

V.I. Majakovski

Hajde da sjednemo i filozofiramo o ljubavi. Teoretsko dokazivanje u praksi nepotvrđenih stvari dovode konverzaciju do vrhunca. Kršimo sva pravila pismenih zadataka. Uvod je nejasan, do kulmnacije jako brzo dolazimo, a o zaključku ni pomena. Onda sam se sjetio scene u kojoj uzrujana ljubavnica predratnog ministra jede čokoladu u sred neke vukojebine i dva goluždrava djeteta koji to posmatraju. Kada im je ponudila parče čokolade, njihov odgovor je „Mi ne volimo čokoladu“, progutana knedla i najtužniji pogled na svijetu.

Tako i mi. Postoji gomilu stvari koje ne bi ili bi uradili, na uštrb ljubavi. Pomjeramo kodekse...

Rekli su mi da je 33% života slobodna volja. Samo mi nije objašnjen način kako otkriti u kojim područjima se ona nalazi. Bilo bi puno lakše kada bih saznao gdje sam nemoćan da bilo šta uradim. Bar bih se opustio. Ovako, kopanje se nastavlja kao u priči kada čovjek iskopa gomilu plitkih rupa tražeći vodu, umjesto da je na prvoj ostao dovoljno dugo i kopao dovoljno duboko.

Eto još jedan jako neuredan rad. Promašena tema, rasutost u jezičkim slikama. Treba težiti kvalitetu a ne kvantitetu.

Krgoviću, sjedi.

JEDAN

Kazablanka

Zar je od svih života na ovom svijetu

Ona morala baš u moj da ušeta

This is not the begining

Of the great friendship

Don't play it again, Sam...

Drvo

U šumi

Pričam sa drvetom

O svojim problemima

Ono takvih problema

Stvarno nema

Ali mene uvijek sasluša

I shvata me.

Želeći da mi pomogne

Pustio je jedan list

Da mi sleti na dlan

Dao mi je dio sebe

Primivši poruku

Ustao sam, nasmijan

I vratio se sebi

“ Kako zanješ …” i ruža

A kad Sunce zađe

Jedini trag

Koji će ostati je dio

Umjetnog konca

Potrebnog za pletenje

Veze između Noći i Zore

I kada ti Ruža

Napravi zarez na prstu

Nemoj se ljutiti

I nju su natjerali

Pošto je otplakala

Sve svoje pjesme

Morala je da pronadje

I tri kapi krvi

Koje će upiti Majka Zemlja

Za dobrobit svih

Tako je po Pismu

Ti tu ništa ne možeš promijeniti...

Eh da mi je izgub da namirim

Izgubio sam se

Još davno

U kratkoj kosi

Jedne djevojke

Iako su svi tvrdili

Da je to nemoguće

A krenuo sam samo

Da je pomilujem

Immortality

Obasjan mrakom

Zaslijepljen Svjetlom

Bolesno radoznao

Tapkam i tragam

Za nečim...

Svetim gralom?

Zavjetnim kovčegom?

Zlatnim runom?

Besmrtnost iziskuje čistoću duše

A kod mene - mulj

Crni Mermer

Dan beskrajne slobode

Sa flašom vina

Na turskom utvrđenju

Pogledi u magli

Opijeni požudom

Lelujaju se na vjetru

Razlog više za oslobađanje

Od sputanosti

Godinama ljubomorno čuvane

Od zavidnih uzvika

Zapjevki

Naricanja

Kiša...

Božji dar sa neba

Spira sa nas prašinu stida

A onda

Mjesec

Privlačnost obostrana

Dodiri...

U početku grubi

Kao hrastova kora

Nakon toga... svila

I muk

Bolero

I

Izgradnja sna

U krutoj stvarnosti

Mladost odbrojana

Rupama u oblacima

I razuzdanost djeteta

Hodam sam i bos

U hladnoj noći

Donosim odluku

U periodu Mladog Mjeseca

I satima sakupljam snagu

Sa drveća pored puta

Između drveća njen lik

Prekriven odorom zbunjenosti

Na kojoj prepoznajem svoj šav

Šta god da bude

Natrag se ne može

II

...zbunjenost

nedefinisanost osjećanja

razglašenost postupka

u naletu gluposti

tjera na upornost do srama

savršeno siguran

u njegovu ispravnost

ostaje čekanje do jutra...

III

(the end)

Mravlja kiselina

Livadom

Poslije Velikog Potopa u glavi

Mravi užurbano odnose

Tragove svijesti

Snažno bubnjajući

Svojim malim nožicama

Po raskvašenoj zemlji

Ne brini nećeš biti sama

Kad isčeznem,

Htjela ti to ili ne,

Mravi uvijek ostavljaju detalje

A ako ti se ni to ne sviđa

Zamisli me novog

Boljeg

Ljepšeg

Do poslednjeg detalja

I tada ćeš iz magle podsvijesti

Čuti jedno otrcano

Ali nadasve istinito

VOLIM TE

Ja bolje, draga moja,

Nikad nijesam ni umio

I onako što voda ne odnese

OSTAJE MRAVIMA

Škrabanje po tastaturi

I tako, mislim da će ovo konačno biti pismo. Izgubio sam smisao za pisanje istog. Ako ćemo pravo, monitor ga je pojeo. Da, da... to uopšte nije smiješno. Znaš, nekada, uzmeš olovku i papir i pišeš. Just that. A sad... prije pisma razmišljaš koji font da staviš, da li da ovaj pasus obojiš u plavo a ovaj u zeleno, hoću li iskositi ova slova a ova istaknuti i slične budalaštine... Kod pisanja na računaru, forma tako žestoko pojebe suštinu da to nije zdravo. I brzina protoka informacija je jedan od problematičnih faktora, po ovom pitanju. Nema više isčekivanja pisma, nema zagledanja u zatvoren koverat da bi ‘možda’ pogodilo šta je unutra. Sad ti samo javi: „Master, you got the mail“ i to je to. Ali šta sad...

Počeo sam da pronalazim zadovoljstvo u odokativno rečeno „monotonom“ životu, koji je uveliko dinamčniji nego onaj period kada sam smatrao da treba trčati i tražiti. Davno je rekao pokojni Milan Mladenović, laka mu crna zemlja, : „I ako sam negde stigao, bilo je iznutra, u sebe u sebe i nikako spolja.[1]“ Opet ona stara priča o formi i suštini sa početka. NEONSKA SVJETLA LAS VEGASA SU PUNO PRIMAMLJIVIJA I PRIJEMČIVIJA OD SOPSTVENOG SVJETLA, JER, AVAJ, SOPSTVENO SVJETLO TI NEĆE NIKO UPALITI DOK TI NE ZATVORIŠ OČI I VIZUALIZIRAŠ GA. I TO NE U GLAVI... U SRCU.

Eto, slova su opet podebljana i iskošena. Možda sam baš u trenutku kada sam to podebljavao i „ukrašavao“ izgubio misao koja je u potpunosti da promijeni moj pogled na stvarnost ili u krajnjoj liniji da uljepša ovo pismo. Pošto sam na početku se ogradio da ustvari ne umijem da pišem pisma, to mi donekle ostavlja raširene ruke po pitanju lupetanja gluposti.

Mediokritet

Izdao sam sve prijatelje

Pobjegao u obližnju šumu

I bez griže savjesti

(ako se u nju ne računa i griža noktiju)

Nastavio ono što zovem

Borba protiv virtuelne stvarnosti

Ne kupam se, ne brijem

Ne jedem ništa iz celofana.

Gubitak krvi nadoknađujem

Kisjelim kaktusovim sokom.

Jutro tek što nije

A ja izgubljen

Iako mi je to u početku

Izgledalo nemoguće...

"Sjećam se vremena

Kada nijesmo imali sjekire

Nego noktima gulili

Koru Hrastova o Božiću

Bilo je bolje nego sad..."

Primarni krik je u meni

Prerastao u histeriju

Do te mjere da sam

Počeo da jedem svoj TV

U nadi da ću poništiti realnost.

Dobio sam šamar od djevojke

Kad sam joj predložio

da živimo u pećini...

Poslije nekoliko sati ratovanja

Vratio sam se kući,

Zavalio se u fotelju

I odgledao omiljenu seriju.

Samilost

Napisao bih najdužu

Pjesmu na svijetu

O ljubavi

Da mi nije žao drveća

Koje bi se posjeklo

Da bi se napravio

Papir za nju

Upliv

Uvijek nanovo

Objašnjavam samom sebi

Crteže nacrtane

Na obližnjem zidu

Smrt mnogo bolje zvuči

kada se napiše na aramejskom

Psalm

Na rijekama Vavilonskim

U dolini sjenki

Sjedjeli smo bespomoćni

Nemajući snage ni da plačemo

Samo ponekad bi nam

Pored ustajale vode

I vjetrom ogoljenih vrbama

Kroz glavu prolazila

Pjesma tuđina

Koji su tu nekad živjeli

I čije grijehe sada nosimo

Slika: ZIDNA PLOČA za USPOMENU NA JERUSALIM, Umjetnik: Zalman Zwieg, 1910 iz Grossove Porodične Kolekcije, Izrael

Jedan od onih dana

Na klupi u parku

Sa nogama podignutim

Visoko iznad zemlje

Otkrivam granicu

Prelaska u kolotečinu

Morbidne slike se

Iz dana u dan

Ponavljaju po već

Ustaljenom redoslijedu

Saznanje o prolaznosti

Svega sem Boga

Samo je još više zbunilo

I napravilo zbrku u glavi

Sunce koje je danas

Besomučno przilo

Tako je zateglo

Moždane vijuge

Da ih samo misao

Dijeli od pucanja

Kriza identiteta kod polarnih medvjeda

Polarna svjetlost

Rastapa se, tražeći smisao

I raspravljajući se

S bijelim medvjedima

Koji vremenom popuštaju

I zatvaraju oči pred prizorom

Bljesak

Potamnio im je vid

U trenutku kada je sve

izgledalo savršeno

Svjesni činjenice da

Nikada ne bi izdržali

Konstantnu svjetlost

Pomirili su se sa sudbinom

I u toku dana

ostajali u svojim pećinama

A za vrijeme noći izlazili

I na oštrom ledu ranjavali

Svoje ogromne šape

U potrazi za fokama

Kojih je iz dana u dan

Bilo sve manje i manje...

Ali oni su znali pravu istinu:

Svjetlost je ono što nosiš u sebi

I ne zavisi od okruženja u kojem si...

Pošto sam ugledao

Blijedi sunčev zrak

I ja sam napustio utočište

Krenuo preko blatnjavih staza

Putujući u koloni

Zajedno sa ostalima

Znajući da im ne pripadam...

Magla se mukotrpno penje

Uz strme litice

Mutna voda, blato oko mene

Prljave slike lome se o glavu

Bezbroj puteva

Putokaza

Prečica

objašnjenja

Pogrešnih upustava

Sve u nadi da ću doprijeti

Do iskonskog Svjetla...

Uzalud.

Nikada nijesam isčitao do kraja

Čarobnjaka iz Oza...

Najviše bih volio

Da jutarnja kafa,

Jaki dim jeftine cigare

I neobavezna priča sa dragom osobom

Može da izbriše dio stvarnosti

Pa makar to bila i šizofrenična halucinacija

Počinje dan...

Natrag u sklonište