Portret

Sjedim na krevetu

Sa glavom na podu

Prepunom raznih slika.

Miješajući boje sa njih

Pokušavam sklopiti jednu jedinu

Koju već ima u glavi

A izgubljena je

Zaturena je negdje

Među masom ljudi

Među hiljadama i hiljadama

Likova koji stoje tu

I zure u prazno

Njen pogled nije prazan

Ali se ne vidi od ostalih.

Čistoća koju treba doseći

Za sada je daleko van mog domašaja

Na tome treba dosta poraditi

Za sad jedino što mi preostaje

Je da sjedim na krevetu

Držim glavu na podu

I miješam boje do besvijesti

Sve dok se ne uvjerim

Da je slika savršeno iskristalisana

I da je Ona sa

Pogledom punim kao Kosmos

Ta koju čekam od postanka svijeta

Ili samog sebe, nijesam siguran