U strahu od zaborava
Preslišavao sam u sebi
Tužbalicu iz rodnog kraja
Koju sam čuo još kao mali
....
( Priča je očigledno sama po sebi previše ozbiljna da bi se o njoj moglo pričati na ovaj način. Usmjeravanje pažnje na važne detalje samo odvlače istu od suštine. Razmišljanje o tako nečemu neće odvesti nigdje ali takođe neće se zadržati na istom onom mjestu iz kojeg je i krenulo. Napukao nokat na domalom prstu dakako svjedoči o svijetu u kome sve se može uraditi pokretanjem vodeničnog točka po Baba Jelisavetinim upustvima. Hiljadu i četiristotine dvadeset pet ljudi je posjetilo tu vodenicu u zadnjih šesnaest godina i ništa im se spektakularnno nije desilo, a nije ni moglo sve dok se ne ispuni zavjet o broju pšeničnih zrna)
No comments:
Post a Comment