„Danas je kišilo i sjutra će kaže Radio...
Osamdeset četvrta se vuče
O moj Bože, kako grozno vrjeme...“
Kako se 1984. vukla to ga se baš i ne sjećam, ali kako 2007. prođe, to zdravo nije. Proletje kao nijedna do sada. Zašto mi niko nije rekao da je već oktobar. Tmuran dan, ali raduje informacija da će preksjutra konačno izaći Sunce, jer su brda i horizonti prestali sa štrajkom i da je i taj konflikt riješen. Čuo sam na radiju:„Uz nadljudske napore Ministarstva Poljoprivrede i Akvarela postignut je sporazum o ponovnom izlasku Sunca, bla, bla bla...“
I opet promašaj
Ubjeđivanje...
Taj začarani krug
u kojem niko ništa ne postiže
samo se zarađuju jeftini poeni besmislice.
Izlaz postoji
samo treba shvatiti
da krug nije krug, ustvari,
već spirala koja se širi nemilice.
Ako se dugo ostane u njoj
gubi se samokontrola
i prepuštamo se kružnim nanosima.
Ubijeđen da sam prevazišao
te spiralne metamorfoze u glavi
upustio sam se
u još jednu raspravu
o ljudskoj pameti (ili gluposti).
Sada sjedim sam,
isrpljen kao biljka bez vode,
na vrelom avgustovskom Suncu,
po ko zna koji put
obećavajući sebi
da mi se to nikada neće ponoviti...
Ustajem iz mrtvila
sa grižom savjesti velikom kao kuća
proslavljam još jedan poraz
novo iskustvo
i kroz zamagljeno i parom prošarano staklo
očekujem ponovni izlazak Sunca
ili bar prijatan telefonski poziv….
Čini mi se da u pozadini ove priče ide poznata melodija:
I see trees of green
Red roses too
I see them bloom
For me and for you
And I think to myself
What a wonderful world.[1]
1] Za one koji ne znaju: Louis Armstrong
No comments:
Post a Comment